05

subota

travanj

2014

Arsenal

Događam se
Negdje
Na marginama
Pored uskličnika
I pobjeglih crta
Pored vlastite nečitljivo ispisane
Oduševljenosti
Drugim
Nečijim riječima
Bolima
Nekim sasvim tuđim suzama

Događam se
Negdje
Sasvim usputno
Dok se čeka zeleno
U nekom sasvim lijevom mjestu
Na nekim vratima
U ulici pod voltom
Na tamo nekom otoku
Koji živi samo nekoliko mjeseci
Pa se uspava
Umrtvi injekcijama bure i kiše

Događam se
Negdje sasvim tamo
Gdje moje riječi šute od nedostajanja
Gdje prognoze ne izazivaju neba
I kiše ne dotiču popločane putove

Tamo se događam
Tako snažno
Puštajući nokte da se branim od vremena
Jačajući ratni arsenal da uplašim prolaznost

Negdje tamo
Ja sasvim namjerno
Vodim hladne ratove
Stoljećima prijeteći svojim raspadom
Svojim napadom
Svojim povlačenjem

Ostavljajući za sobom džezve kave
Budne noći
Gatanja s dna
Poput Bospora
I s jedne i s druge strane reda
Grleći slano more
Potapajući brodove
Gradeći mislima mostove
Od svog istoka do svog zapada


(Ja se ovdje borim praznih ruku)

24

ponedjeljak

ožujak

2014

Ne znam

Potjeraj me,
Metlom
(jer, za mnom će trebati dobro pomesti,
Politi vrućom vodom
I to nekoliko puta
Pa iščetkati beton
Pa još jednom lonac od osam litara
Vrele vode
Po mjestima mojih koraka).

Otjeraj me,
Tako ti svega,
Grubim riječima
Niskim udarcima
I velikim dlanovima.

Pošalji me
Kao pismo bez povratne adrese
Na mjesto koje ne postoji
Da se zagubim u nekoj poštanskoj ladici.

Ja ovako ne znam otići.
Ni ovako ni onako,
Ne znam otići.
I ovako i onako,
Ne znam otići.

09

nedjelja

ožujak

2014

Irisa i ovoga i onoga

Nakon kupke
Zatvorim vrata
A s mene se na brzinu svuče svaki trag tog mirisa,
Izmigolji mi se,
Klizne po parketu
Pobjegne kroz prozore i vrata
I nestane u tami.
Zatvorim vrata.

Nakon tebe
Zatvorim vrata
A s mene se na brzinu svuče svaki trag tebe,
Otmeš mi se,
Zaljuljaš zavjese
I nestaneš među ljude
Među ulice
Među gradove
Među dane
Bolje
Tamo neke
Tamo negdje.
Tamo od mene.

Nakon kupke
Vratim se na mjesto zločina
I obučem ogrtač od mirisa irisa i ovoga i onoga
Stegnem remen u stuku.

Nakon tebe
Vratim se u sobu
Pa stegnem grlo
Malo irisa,
Malo ovoga,
Malo onoga.
Tamo od tebe.

18

utorak

veljača

2014

Pazi

deklinacija
med. opadanje jačine neke bolesti [bolest je u deklinaciji]; popuštanje


I.
Kad složim i poradim na tome (kad me odjednom prosvijetli) - pa sklepam taj kolaž nalik inventuri (nutrine i celofana koji je zašuška)
Kapima jutarnje kave lijepeći komade prošle godine po (onda više ne toliko bijelim) zidovima
Usput (namjerno) praveći mliječne staze dnom šalice po stolnjacima
Da se ne potopim u snovima, već održim na nogama
(Treba ostati sabran ili bar zbrojen)
- Svaki (nemarno iz sredine knjige otrgnuti) komad ima svoju boju ili barem nijansu

Kad sve to uredno porazbacam po finoj žbuci, nezaglađenoj jer zna zid svog promatrača, i jupolu
Pa posložim pamet i slučajem (ma, pukom srećom) neisplakane suze
I zbrojim iz prve, iz glave, dva šesteroznamenkasta broja (ili koliko je već tih dijelova kolaža) – olako - kao dva i dva
I shvatim
(Pazi sad ovo)
Da nikom ništa
Što sam ja malo zeznula uloge tko je koga
-Pazi-
U srce prevario
Za pozamašnu svotu nade i sanjanja.
Nikom ništa što sam -kako ono kažeš?- zajebala
(Trebat će mi još jedna čaša da upristojim tu riječ u prihvatljivu)
Pa te optužila prešutno
Da si me slomio
I -pazi- da pojma nemaš što mi radiš
I koliko me koštaš

A potpuno sam izgubila iz vida i dodira
Kako sam sprezala ruke
olako
kao glagole
Nečinjenja
Propuštanja tebe i trpljenja vlastitih odluka
Izdeklinirala sam si nesreću u svih dvanaest mjeseci godine
(ali ne i sklanjala s puta)
Zaribala nastavke po godišnjim dobima
(Ne) i izostavila epitete čisto jer me školski podsjećaju da su ukrasne prirode
/A priroda je bila mrtva. Jedna vaza, keramička šalica koja vrti beskonačne kružnice po stolnjaku i drveni stol na četiri noge/
(Takva, rastezljiva poput dana kad ti treba vremena
Pa tek pred zoru ideš spavati –
Natezala se sama sa sobom)


II.
Pazi.
Toliko sam gurala da je palo
I da više nije ustalo. Bar ne prije odbrojavanja.
Toliko sam šutjela da se nije imalo što protumačiti iz toga osim da više nemam sluha za klijetke i pretklijetke.
(A danas otkucaje u grlu čujem – doslovno.)
Pazi
- Nadam se da si danas kupio neko cvijeće
(I da zbog toga ne piješ
Nego u to ime).
Pazi,
Stoput sam ti rekla da ti neću reći što osjećam
I da ću samo tako sačuvati dio sebe (barem tih par deka), da se imam čega prejesti, čega zasititi odmah nakon buđenja, još onako sva iz kreveta. (Kad se izjedem kao s posta.)
(I blago meni, baš sam uspjela.)

I to sto ti neću pred oči
To je jer sam skoro pa nestala u četvrtoj dimenziji koju si mi dodao.
(Sad me se može voljeti i plošno…)
(...da mi je to netko rekao...)

I što mi se ne priča
To je jer me steže grlo jednom kad krenem naglasačke
(otkucajno pogođenoj
Iz neba
U ocrtana rebra glasnica)


III.
Tad… nemam više obraza
Da ne kažem
Da sam ta koja je polaganim korakom istrčala
(nimalo nevino / šutke pravdajući se / neupitnom čežnjom)
Iz…
Iz?

07

petak

veljača

2014

Riječi na raprodaji (Zaustavi. Učini. Promijeni.)

(Ugradilo. Ostavio. Prikrio. Rekla. Rasplesti. Rasplesti. Rasplesti. Dobiti. Zaskočim. Stanem. Pričaj. Nasmiješiti. Praviti.

Dođem. Zavijam. Udarim. Ližem. Dođem. Kruži. Pustiš. Dođe. Kružim. Zaustavim. Dogodi. Prizvala. Prizvala. Htjela. Dogodi. Znam. Biti. Napisati. Budem. Htjela. Prevaliti. Dogovorimo. Vjerujem. Izmisliti. Izazivati.)


To kako mi se / u genetsku šifru,
Neponovljivo poput otiska prsta
Ili kvalitetnog deja vua bez prethodne stvarnosti,
Neuhvatljivo poput onog prvog poljupca koji je / trag na utrobi, a izvana / svaki dokaz o svom postojanju.
I to kako sam onda / da se pletenice moraju /.
Moraju /. Moraju /.
U najmanje četrnaest redaka
…i kako će / dvije tisućinke prednosti prije nego ih / i / im na rep raspletenim.
Eto, to.
A ti /.
Ja ću se samo /.
I / se da (je) trenutak baš kao i svaki drugi.

*
Redovito / kao pas lutalica
Pa / poput vuka pod nekim stablom
/ u auto
Pa / rane.
/ kao mačka koja / oko istog ulaza
Opet i opet
Dok je ne / unutra
Jer ti / žao.
Baš tako i ja / opet i opet da / svemir.
I, ako se / nakon,
Vjeruj mi da nisam /.
i, ako sam /,
nisam /.
I, / li se, (ne) / (hoću) li ikad više / u stanju / ijednu priču
Ma koliko kratku,
Ni u stih zamotanu, kao bombon s obje strane uvrnutu.
Ne znam (hoću) li, / li u pravu a da (nisam) /, ikad više (moći) / riječ preko ove lijeve ruke ovako lijeva.
Šta kažeš da se / ti i ja da (budemo) nesreća u sreći? (zanemariva cijena.)
I, ako i ne / u tu sudbinu
- a i nju je netko morao / -
(neću) je /.


*

I kad sam već //naučila// što ujutro hoda na četiri, u podne na dvije, a navečer na tri noge –
/ vrijeme
/ čudo
/ planove.
A ja ću //obećati// da //neću prestati vjerovati//. U čuda. Samo da budem Toma, živote.


(Vidiš li da se, ako treba, mogu rastati od riječi?)

06

četvrtak

veljača

2014

Nisu jedno za drugo

Dok čekamo spuštanje garda
Ja spuštam rolete
Metem tuđe mrvice sa svog balkona
Navlačim zavjese
Pravim se da pojma nemam kako su se "oni do" pomirili
…a on se, ne lažem, tri tjedna hvalio svima da ju je ostavio
Družio se više nego ijedan tjedan do sad
I pronalazio vrlo skromna i logična objašnjenja
Zašto nisu jedno za drugo.

Neki dan je pričao tiše no ikad
A taj ima ponosa i odlučnosti da bude uvijek najglasniji
Tiše no ikad
A onda to neko mumljanje
Kako da vam objasnim
- nešto između () i ( )
I onda čujem šuškanje rukava njezine jakne.
I točno znam što radi
Smiruje joj suze dodirom
I u jednom trenu kaže: „Jesmo sad dovoljno plakali?“
A misli samo na nju.
I, znam, njemu nije nužno puno lakše.

Svatko se nosi na svoj način.
Svatko se noći na svoj način.
Svatko si dani na svoj način.
Netko nekome ipak znači.


Nema više društva.
Zato navečer lupkaju štikle u stubištu.

Što da vam kažem?
Ovo je sasvim prisvojena priča
Ukradena od srca
Ma što glumili ponosni i odlučni.

Čekamo spuštanje garda
Slušam rolete
Metem vlastitu prašinu pod stol
Mrvice svojih dana i minuta.
Navlačim zavjese
Pojma nemam kako im ljubav cvjeta
Jer
Hladno je
Pa prozori nisu otvoreni
I mislim se…
Je li isuviše velik problem odati svijetu tajnu da ponekad, kad je bitno spustiti gard, ja ga uopće nemam
Ma što to značilo
(pronalaziti vrlo skromna i logična objašnjenja
Zašto nisu jedno za drugo.
Srce pamet ionako ne pita.)

Dok čekamo spuštanje garda
Ja spuštam rolete
Metem tuđe mrvice sa svog balkona
Navlačim zavjese
Pravim se da pojma nemam kako su se oni do pomirili
…a on se, ne lažem, tri tjedna hvalio svima da ju je ostavio
Družio se više nego ijedan tjedan do sad
I pronalazio vrlo skromna i logična objašnjenja
Zašto nisu jedno za drugo.

05

srijeda

veljača

2014

/Ahilova škrga/ ili /Bella, hoćeš i ti, ribo, malo zraka?/

Statistički gledano bi se potvrdilo pravilo da su se, svi oni koje su držali za petu i uronili predugo u obećavajuću vodu, u konačnici utopili ne toliko od nedostatka kisika koliko od nedostatka škrga. Ni ja nisam riba u horoskopu.

***

Lijep je dan
To si mi time rekao. Jelda? Znam da jesi. I da je lijepo što je lijep dan.

Toplo je za ovo doba godine

Slatka si
To je bilo to, te dvije riječi, dok mi se prosuo kusur po podu. To je bilo to. Priznaj.

Volim je.
To su bile te riječi. Jesam u pravu? Sad kad si završio poziv i zaključavaš zaslon, spremaš mobitel u stražnji džep. To mi govoriš, jelda? Nemoj da ti u tramvaju ukradu mobitel, tako, iz džepa. To sam ti odgovorila – ako se pitaš.

Hvala, mila.
A ja ti govorim molim, i da nema na čemu, da bi to i svatko drugi na mom mjestu učinio.

I:
Koja si ti budala.
A ja se osmjehnem nazad. Znam. Nepopravljiva. Znam da znaš.

I:
Žao mi je.
A ja odgovaram i meni je.

***

A onda uzmem četiri naranče, dva limuna i dva žuta grejpa, a ona mi kaže „bit ćete zadovoljna“ i da je sve svježe i domaće i da je, tako joj laži drugi oprostili, najjeftinije kod nje. On dovršava razgovor i sprema se uzeti svježe i domaće, dok se prebacujem, nogu pred nogu, do iduće tete ispred koje će mi se rasuti sitniš dok me gleda prolaznik koji se samo smiješi. A onda ću pobrati i njene poispadale jabuke s poda dok je gledam s puknutom vrećicom u ruci.
Navečer će mi se on nasmiješiti, a ja neću pitati što to znači. Ujutro ću se, praveći doručak, prerezati po liniji života, a on će se prepasti, prvo navući brižni izraz na lice, pa će mi utisnuti krpu u dlan, ja ću mikroskopski brojati bacile, nasmiješit će se, a i ja ću, nepopravljiva.
Dogodine će mi reći. Žao mu je. Nasmiješen. I ja ću se nasmiješiti.

***

I, joj tebe. Samo polako. Kad se utapaš u vodi. Vodi. U čemu bi drugom? Kad se utapaš u vodi, samo trebaš pričekati da ti se pojave škrge.

24

petak

siječanj

2014

Ha, mislim...



Poznavala sam jednog...
Ha, mislim, poznavala... Nekoliko mjeseci smo si bili desna strana, lijevo podrebreno područje i pripadajuće tijelo.
Pričala sam jednom s...
Ha, mislim, pričala... Rekla sam mu sve što se čovjeku može reći u godinu dana u duplo manje vremena.

Htjela sam mu reći da ću sjesti u snijeg
"o, luda ženo"
I da neću ustati
"sišla s uma"
Dok tamo ne dođe
"nisi - pri sebi"
I da ću sjediti u pidžami
"što ti to treba"
I da ću se radije smrznuti
"da ljudi pomisle"
Nego dopustiti da odustaneš
"da si otišla na živce"
Od sebe
"zbog mene"

Ti si potpuno lud
"tako si nježna kad"
Ja ću zubima čupati mogućnosti
"te se ispegla po zgužvanim dijelovima"
Dok ih sve ne iscrpim
"sasvim pitoma"
A onda ću smišljati nove
"kao da nisi svoja"
Dok ne budeš mogao postati sve sto poželiš biti
"pa i da nisi nešto moje"
Od toga se ne bi dalo odustati

21

utorak

siječanj

2014

Dvije ili četiri

Rekle su mi žene spuštena lica sto su čitale iz dlanova prolaznika
Tamnoputi prodavači lažnih torbica u rimskim ulicama
Parižanin koji mi je pridržavao vrata na Notre Damu
Jedna markirana i jedna nemarkirana razglednica iz Londona
Nota mandarine u jednom tada novom parfemu
Dva i pol kilograma Idared jabuka
Treća minuta Cockerove pjesme dvijejedanaeste u ožujku
Netragom nestale tenisice što sam ih izula pred vratima prije pet godina
Rekao mi je jedan tirkizni hotelski ručnik kojeg sam tri dana nosila na plažu s dopuštenjem
I mamina posuđena ogrlica dvijeišeste
I četrdeset kisa sto su padale pred prozorom
Jedan zaposlenik selidbenog poduzeća Mrav dvijeidevete
I tri nepoznata poziva iza ponoći zadnjih godina

Pričali su mi od kose mokri jastuci u četiri ujutro dok sam se uspavljivala
I prehlađeno grlo iz jeseni u jesen
Uz bok s nekoliko povišenih temperatura duboko u meni usred srpnja i kolovoza

Pjevale su mi ptice koje je jedan odumrli grm prevario da je obiteljsko gnijezdo
Jedna bolest za koju se ispostavilo da to nije
I dvije obiteljske tuge od dvijeisedme do nedavno uz jednu trenutnu sreću u iščekivanju

Kriknuo mi je lijevi uvrnuti gležanj, a možda je bio i desni
I ukočenost prstiju od pretprošle godine

I jedna neišarana leđa
I jedno prstima obujmljivo zapešće
I kosa skupljena u rep što je po vjetru smetala
I preznojeno i crveno čelo od prošlog ljeta

Dok su bridjela stopala od nezaustavljivog hodanja
I jezik kao vodopad petljao nove priče

Vino što me razvezalo nekidan do pucanja tišine
I donji dio pidžame koji mi se držao za bokove kao da mu život ovisi o tome

I jedan grad s kojim ništa nemam
Zapravo, čitav jedan oveći otok država
I on rekao je da će zima ovaj put doći malo kasnije
I neka te to, draga, ne brine,
Ove godine imat ćeš ruke više da ih voliš i da te vole

A ja sam pjevušila
Dvije ili četiri
I smiješila se nadolazećem snijegu

…Pričat ćemo da je bilo neizvjesno
Reci mi
Da je bilo neizvjesno
Ali da smo vjerovali

13

ponedjeljak

siječanj

2014

A (ja tebe) ni manje

Kako to ide? Više te ne volim. Istrgaš list iz rokovnika? Otkineš stranicu iz bloka? Ili okreneš zadnju stranu letka za dostavu hrane za one bez vremena ili volje?

Predaješ fiziku u matematičkoj gimnaziji pa ispišeš crvenom kemijskom jer ti je ionako u ruci dok ispravljaš pismene ispite?

Ili radiš crnobijele slike kistom pa ispisuješ umjesto signature u kut, ispred datuma, dok te smeta svaka greška na krivo preslikanim fasadama. Djelo Umjetničke Slobode, Više te ne volim, 22.12.2013.

Preživjeli smo smak svijeta, dobili dvoje djece, naslijedili kuću od tvojih staraca, djeca su izašla iz puberteta, a ja, pa… više te ne volim. Ugodan dan, ne zauvijek tvoj taj i taj.

Jučer si na odmoru kupila komad pizze i dvije žvake. Jednu si dala Ivani, drugom si pravila balone, mene 'ko šljivi, više te ne volim.

Razboljela si se prije sedam godina, nijednom lijeku nisi dala da ti bude spas, ostavila si mi psa i hipoteku na stanu, htio sam s tobom u Italiju za petu godišnjicu braka, tebe nema, platio sam spomenik, zatvaram vrata za svima pa plačem kao nikad, idi kad nema te, više te ne volim.

Čuj, znam da je nezgodan trenutak i da si sad kod svojih, ali pokušavam ti ovo već tjednima reći, moram sada, ne mogu više, zaljubila sam se i, odlazim, više te ne volim.

Češeš se po podlaktici pa prođeš prstima kroz bradu pa po zatiljku, podigneš času sa stola, iskapiš rakiju, jer, rakija se tako pije ako je već ne piješ iz boce, pa se zapiljiš u zlatni okvir na zidu u kojemu je stara slika Hvara, tamo si se rodio, davne, tisuću devetsto i ne zna se točno da li ove ili one, pa gledaš sliku Hvara, vrtiš čep, spustiš pogled, naliješ, iskapiš, i objasniš Anđi da je više ne voliš. Više te ne volim.

Čekaš da ti da još jedan keks. Bas ti se jede keks, a mama ti je stavila samo jabuku u ruksak za nakon jela, i čekaš da ti da keksić. Ti si njemu dala bombone kad ti je bio rođendan, a on uzme po dvije, po tri, po četiri napolitanke i nagura ih u usta dok mu se ne izobliče obrazi od tih finih napolitanki. I onda uzima zadnju napolitanku u od čokolade zamazane prste, jednako zamazane kao brada, pa juri od tebe, kašlje punih usta, trči oko stola, čeka da mu se smekšaju napolitanke, samo malo, tek toliko da uspije i zadnju pojesti, a ti zaokreneš smjer i trčiš oko stola, prema njemu, i on zastaje i, ti zastaješ jer vidiš kako podiže ruku i, smazao je i zadnji keks i to je to. Reći ćeš mami kad dođe po tebe da više nemaš simpatiju. Njemu ćeš reći više te ne volim i sutra doci u vrtić sa slatkišima. I nećeš mu nijedan dati.

Oborenih lica, u četiri oka, nakon šest mjeseci svađa i rasprava, nakon šamara, nakon riječi koje nećeš ponoviti nikome, jer, nikome nećeš reći, jer, sramota je i, uopće, što da im kažeš? Da te vrijeđao? Nakon šest mjeseci i jednog možda cak i zasluženog šamara, oborenih lica, za istim stolom, natječete se tko će koga kasnije ostaviti, on tebe zbog alimentacije ili ti njega zbog ljubavi, tko će koga kasnije. I, tamo negdje usput, između njegove dvadeset i šeste i dvadeset i osme rečenice, reći će više te ne volim. I nastaviti s tom ne znaš kojom da ne zna kako je došlo do ovoga. A ti ćeš plakati tugu u liniju života i onu ljubavi, jer, odjednom, kao da više ničemu ne služi, ni jedna ni druga. Više te ne volim.

Šutjet ćeš o tome previše tjedana, o tome kako ti nude posao tamo negdje na drugom kraju svijeta, bolju, pet puta bolju plaću, i, tamo te nitko neće htjeti pretvoriti u majku, tamo nećeš morati zalijevati cvijeće koje si dobila i nećeš peglati košulje, nećeš gledati za doručak kako se ne uklapaš u snove o kojima se nikad nije ni pričalo. I jedan dan ćeš mu, u elegantnim hlačama i bluzi, još u kožnim cipelama i s velikom torbom u ruci reći da morate pričati, objasniti da si dala otkaz i prihvatila drugi posao, i našla odvjetnika i, reći ćeš mu više te ne volim.

Kako se to kaže? Kako to ide (preko usana)? Kako (se kotrlja s jezika)? Kako (udara u zube)? Udara u zube. Kako (steže grkljan)? Steže grkljan. Kako (zabija šaku u želudac)? Zabija šaku u želudac. Kako (cijedi vodu kroz oči)? Cijedi vodu kroz oči. Kako (te to iskapi)? Kako (reci mi)? Cijedi. Steže. Udara. Iskapi.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se