(P)a sad gorim

Praveci se danima "nisam odavde"
Gdje god sam se zatekla
I pritom ne lazuci nikome. I nimalo.
- nisam izrekla i ono iza zareza
- ono "ali odavde je moje"

I odavde - kamo god i koliko god
I odavde gdje se slike (malo za promjenu) ne rade rijecima, iako se moje uvijek prave rijecima,
Tockama im susim temperu i crtama povlacim obrise,
Zagradama uokvirujem -
Praveci se, do kraja iskreno
...i do kraja otvoreno - kako se ne rasklapam ne odmotavam i ne svlacim u svoja cetiri zida,
Vec cuvam kozu na sebi od sebe, za sebe i zbog sebe
Uslikala sam si svako brdasce i val, tako usucena,
Ugasla
U sebi tiha
Dok iz mene plivaju ledjno, rukama praveci slabasne krugove, stopalima masuci
Plivaju rijeci tolike
I tu, bolje skrivena no igdje
Odajem boje bosonoga i mokre koze,
Kose dignute, oslobodjenog cela, izgorenih ramena,
- bolje no igdje -
Krijem se iza pet tudjih jezika, tako mekanih i socnih,
Sto zapadnijih to drazih (jer zapad... Taj zapad i ja... Ah... Nedosanjani... - a svo vrijeme bjezim istocno, vjerujuci da je tako put kraci)
I svaki mi jezik zbunjuje novog prolaznika
I zabavlja me sto znam da ih ni ja ne znam...
Tek sam tim jezicima pokoju rijec ukrala, po suvenirnicama pjesama i samoposlugama filmova...
A oni, mora da se pitaju,nakon ovih mojih kvacicastih slova i crtica, kad ispadne i kad se prospe ta pokoja i njima znana na prvom pa drugom pa trecem jeziku... A odakle li je ta -
A ta, ona, kao i svaki put kad ode - a odlasci su njeno stanje (raspada... I radjanja) - iznova, nakon vjerojatno stotinu prijasnjih zivota... Otkriva kako je svoja na svome
Samo kad je svugdje.

...Jos uvijek najvise sutim kad putujem
I najvise se hranim kad nestanem
A tih cetiri, pet kila... Njih zbilja nekako treba vratiti... Bedrima i rukama...i vratiti da se ima obraza... I radi veceg srca... I onog osita sto bi htio da osjeca.

(U)gašena IV

Vozila sam tom ulicom. Jučer. Možda prekjučer. Ne znam. Možda su prošla i tri dana. Tom ulicom koja određeno vrijeme ide tako…ravno… dovoljno dugo da uloviš četvrtu brzinu i ostaneš neko vrijeme u njoj, prije nego vratiš u drugu, s namjerom skretanja udesno, na križanju čiji semafor u tom smjeru uvijek svijetli zeleno. Tu ne možeš nego desno. Tu ne možeš nego imati prednost. I tako sam, u nekoj (sasvim) drugoj brzini nakon motanja i skretanja i ispravljanja volana imala poluprozirnu listu od pet usporedbi koje sam metlom pomela i ubacila u prvi šaht koji mi je zaljuljao sjedalo, jer naše ceste… Naše ceste, kakve jesu, pogodne su za bacanje usporedbi i brušenje metafora prije lakiranja u neprenesena značenja.
Jedna je bila o bedrenoj kosti… nešto. Bolno. Druga. Treća. Četvrta. Peta je o kovinama. Ona mi je zapela za retrovizor pa nije ispala, razbila čelo i iskrvarila na užarenom asfaltu.

Poanta je… Poanta je da se usporedbe brišu i iskapaju. Rekla sam neću ih pisati. Rekla sam – neću si napisati. Ali činjenica je da mojih četiri, pet kila, a o točnim gramima ću šutjeti, iscijeđenih kila – žalibožetruda – da šapuće o svemu tome. Zalijepe se za uho pa šapuću slušala ili ne. I odjednom je jasno kako je ovo jedna od onih nježnih…najnježnijih godina. Odjednom je potpuno jasno da je ovo jedna od onih kad mi se svaka putanja srca vidi kroz kožu koliko je tanka. Odjednom shvatim zašto ovu godinu… U njoj sam krhka. U njoj sam odmotana. U njoj sam izložena. U ovoj godini sam takva, izložena, godina na milost i nemilost. A ta težina, ta izgubljena, ta koja me skoro natjerala da promijenim svu odjeću jer u svoju nisam stala, ta zbog koje sam izgledala zdravo i uhranjeno, ta koju sam pazila i mazila, težina koja je bila snažna, koja je bila odlučna, koja je…tako dugo…mjesecima, prevalivši i godinu, ili dvije, bila netaknuta, bila – svoja, bila tako muški neurušiva, stasita, svaki gram raspoređen da me drži kao kula željeznih karata slijepljenih spojeva – gdje su se kraljevi, kraljice i dvorske lude, zajedno sa svojim brojkama, podveli pod isti pojam neraskidive kuće…

Vozila sam i upala mi je u oko – usporedba po usporedba – žuljala me dok se nisam triput sudarila sa zrakom pedeset na sat misleći kako mi ovo nije trebalo. Ali, nisu mene te upale, te nenajavljene, očne smetale… Te što su pobrkale manire i opijenost… One očnokapne, one što te razvodne, što ti svijet razvodne, što ti zamagle nebo, što ti zvijezde pretvore u žute crte po nebu – crte kojih ne bi trebalo biti jer se ne spajaju ni u velike ni u male medvjede – one od kojih se svaka isprekidana crta pretvara u punu – a voliš pretjecati samog sebe dok se gledaš u mrtvom kutu kako izdišeš po zadnji put prije nego se Mjesec pomakne za još jedan stupanj u stranu – te očnokapne, razrovane usporedbe što te onda cijede kao što crveni semafori cijede kašnjenja u pune vreće čekanja - što ih bacam u šahtove, što mi ih prva poplava vrati, dok ležim nasred pruge, čekajući da moju krhkost pregazi vlak i da moje riječi na razglas stavi onaj dio mene koji viče oko ošita da me se ne dira, da sam opasna, da me se ne takne, da sam se ugasila. I da mi treba, da se oporavim, da se nahranim, da četiri, pet kila svoje hrabrosti, snage i kovina - koje drže sve kule mojih kraljevskih i ludih karata od papira, na pješčanoj plaži, dok pada kiša – da ih vratim, da ih se najedem, da se moja prazna punjenja neiscrpnosti natoče gorivom za još jednu turu, za još jedan krug, oko Sunca, oko samog svijeta, i onda, probodena kroz glavu i petu, i oko sebe, hodajući u krugovima, trčeći ovalno, puzeći u trokutima i lomeći se u mnogokutima sa stanicama, tolikim stanicama, za svakomalo potrebni predah.

Pa da me se baš ništa ne pita. I da se od mene baš ništa ne traži. I da se sa mnom ne sanja. Jer sa mnom ne valja sanjati dok držim mač u rukama kojim režem iz korijena. A sebi najbolje šapućem tu me sijeci.
Pa da nikne, kažu najbolje nikne tako – kad se reže pri dnu, pri zemlji, pri kraju, pa da nikne, vidjela sam najbolje nikne tako – kad se srežem pri dnu, pri zemlji, pri kraju.

A onda, kad nikne, kad me se nađe, pogažene krhkosti na tračnicama sjećanja, i mene kako ležim nekoliko tisuća mojim prstima pokazanih pedalja dalje, kako ležim, leđno, i bosonogo, i želja radi pootpalih trepavica u koje neću puhnuti, i očiju punih usporedbi… i metafora… o kovinama… težim i lakšim… treba iskapati vanjsku, mekšu, da se dođe do te unutarnje, do tog ključa od neuništivosti, do neiskapivog, do ugašenog.

Ugašena III

Gasi me to
Što legnem nepokrivena
Pa iz mene ispare
U zelenim kapima proljeća
U smeđima jesen
U bijelima zima
I otme mi se crvena
Pa se pretvorim u narančastu
A trebalo bi ne biti...

Ljušte se slojevi mjeseci
I bijele stopala od neutabane prirode
Opire se naumu
Odmahuje mom koraku
I slije mi se more bezbojno crveno
More kao preznojena žena
Iskapa mi se iz kose
Po stražnjoj strani koljena

Pa mi pupak priča sa šarenim ručnikom
Pa ga otimaju leđa

Pa trbuh
Pa leđa

Pa rumena

A uopće nisam tu. Uopće nisam tu
Tu
Morska
Ni u prolazu
Otišla
Ljeti nema kilometara
Samo milja
I već sam daleka
I već sam...
Nikad nisam došla
Nisam tu
Nisam...
Tu
Gdje kapam mjesece i cijedim tjedne
Dane
Slike
...a cijedim...slike
Da ih razmažem po sebi

Reći ću im da sam naprosto potamnila
Nisam bila
...i već san nisan.
I nisan tu. Pošla san ti
Daleko
U neko svoje nevrime ladno
Di se bacan naglavačke u tuđe more

A šta san ako nisan daleka?
Daleka. Ugašena.
Zgulilo mi sunce te misli koje petljam, kojima ne zaboravljan točku na i.
Ugasilo me sunce izvana. Kažen ti.
Ugašena i daleka... Pupkom predaleko od svog pupka svita...
Daleka iscijeđena, iskapana. Naranča.

Ugašena II

Ugašena I

I sad
Sad vidim riječi kojih nema
I vidim mjesto kojeg nema
I vidim čega nema
Jer vidim kako je bilo
Jer vidim svako sjećanje
Jer vidim to što vidim
Pa ponekad vidim i to čega nema.

I sad
Radim milju dug korak
Onako, morski
I hvatam se očajnički stopalom za pod
Prvo prstima
Onda petom
Unatraške
I nek me razreže kamen
I nek mi se upiše prvi dan ljeta
I nek tu pustim kap
Jer se vraćam gdje se ostavim

I sad
Radim taj milju dug korak
Onako, morski
Unatraške
I pravim se da šutim
I pravim se da je sve što imam reći
Milju dug korak
Unatraške
Onako, morski
Onako – moj
Daleko

I sad
Nek se briše što hoće
Iz sjećanja
Jer vidim i kad ne vidim
Jer vidim i čega nema
Jer pravit ću se da ne vidim da nema onog što ne vidim dok gledam u tu prazninu koja nastaje kao uspomena svim razlozima koji su doveli do rupe u prostoru, prozirne, rupu od pokušaja, bijega, milja, rupu koja svojim nevidljivim postojanjem misli zakrpati svršeno vrijeme.
Unatraške je isto pomak.

I sad…
Vraćam se kao lopov…
I zinuti neću…
Tu me sijeci…

…da se poreknem
…pa da kažem
…pa da se odreknem…

(Kako? Osjećam u zraku. Ugašena.)

Toliko o srcu

I.
Mjesec se rađao mjesec dana


II.

Ima taj jedan filmski moment – otet najobičnijem životnom trenutku - kad činiš korak, silno velik korak i kad ti prsti prime ruku i zaustave ti zapešće dok se korak i dalje topi u svom nastanku. I taj korak onda ostane postojati, iako se nestanak rasplini.

Bježanje je strategija ostanka u neodlasku. Bježanje je stvaranje odmaka s krutom uzicom. Na toj udaljenosti sa satelitom, tijelo harmonira, funkcionira, opstaje. Na blizinu se razbiju ako su užareni – prvi se stopi s drugim, ali nestaje kao svoj – na daljinu izgube stabilnost. Oboje. Mjeseče…

Jer na daljinu – planet gubi bitku svog potencijala u trzanju s okolinom, a mjesec – on na dar dobiva opasnost da će se skršiti, kad uđe u zonu privlačnosti nekog drugog potencijala, nekog mogućeg svijeta.

A svemir je, kažu, u ravnoteži. I nakrivljen. Na uzici, držeći - ono što bi moglo izgorjeti - na onoliko kapi koliko je potrebno da se to ne dogodi.


Taj obični životni trenutak - kojeg kradu platna, kojeg patentiraju po tajitaj put i dave okvirima togitog formata - korak drži u opstanku. A taj opstanak, te ruke, tog bića, se sudare leđno – manje je bolno kad se rana ne vidi – s tim rebrima. I tek kad se glava sudari - dok trbuh drži leđa – s prsnom kosti i izgubi onaj moment pamćenja, sjećanja i razloga, kad se rasprši memorija, kad se istope neuroni koji noge nose – kože se slijepe. I zagrije se. I planet i mjesec. I ne zna se tko je veći, tko je žedniji, tko više gori. Ali zna se da treba.
Taj trenutak – rasprši se u trganju, u odlasku, u 40 000 kilometara od Zemlje. Ili postaje dalek i nebitan. Ili postaje dalek i razbije sve. Ili postaje fatalan.

Unutarnja krvarenja su divna stvar. Dok ostaju na predviđenim stazama.
Toliko o srcu.