24

petak

siječanj

2014

Ha, mislim...



Poznavala sam jednog...
Ha, mislim, poznavala... Nekoliko mjeseci smo si bili desna strana, lijevo podrebreno područje i pripadajuće tijelo.
Pričala sam jednom s...
Ha, mislim, pričala... Rekla sam mu sve što se čovjeku može reći u godinu dana u duplo manje vremena.

Htjela sam mu reći da ću sjesti u snijeg
"o, luda ženo"
I da neću ustati
"sišla s uma"
Dok tamo ne dođe
"nisi - pri sebi"
I da ću sjediti u pidžami
"što ti to treba"
I da ću se radije smrznuti
"da ljudi pomisle"
Nego dopustiti da odustaneš
"da si otišla na živce"
Od sebe
"zbog mene"

Ti si potpuno lud
"tako si nježna kad"
Ja ću zubima čupati mogućnosti
"te se ispegla po zgužvanim dijelovima"
Dok ih sve ne iscrpim
"sasvim pitoma"
A onda ću smišljati nove
"kao da nisi svoja"
Dok ne budeš mogao postati sve sto poželiš biti
"pa i da nisi nešto moje"
Od toga se ne bi dalo odustati

21

utorak

siječanj

2014

Dvije ili četiri

Rekle su mi žene spuštena lica sto su čitale iz dlanova prolaznika
Tamnoputi prodavači lažnih torbica u rimskim ulicama
Parižanin koji mi je pridržavao vrata na Notre Damu
Jedna markirana i jedna nemarkirana razglednica iz Londona
Nota mandarine u jednom tada novom parfemu
Dva i pol kilograma Idared jabuka
Treća minuta Cockerove pjesme dvijejedanaeste u ožujku
Netragom nestale tenisice što sam ih izula pred vratima prije pet godina
Rekao mi je jedan tirkizni hotelski ručnik kojeg sam tri dana nosila na plažu s dopuštenjem
I mamina posuđena ogrlica dvijeišeste
I četrdeset kisa sto su padale pred prozorom
Jedan zaposlenik selidbenog poduzeća Mrav dvijeidevete
I tri nepoznata poziva iza ponoći zadnjih godina

Pričali su mi od kose mokri jastuci u četiri ujutro dok sam se uspavljivala
I prehlađeno grlo iz jeseni u jesen
Uz bok s nekoliko povišenih temperatura duboko u meni usred srpnja i kolovoza

Pjevale su mi ptice koje je jedan odumrli grm prevario da je obiteljsko gnijezdo
Jedna bolest za koju se ispostavilo da to nije
I dvije obiteljske tuge od dvijeisedme do nedavno uz jednu trenutnu sreću u iščekivanju

Kriknuo mi je lijevi uvrnuti gležanj, a možda je bio i desni
I ukočenost prstiju od pretprošle godine

I jedna neišarana leđa
I jedno prstima obujmljivo zapešće
I kosa skupljena u rep što je po vjetru smetala
I preznojeno i crveno čelo od prošlog ljeta

Dok su bridjela stopala od nezaustavljivog hodanja
I jezik kao vodopad petljao nove priče

Vino što me razvezalo nekidan do pucanja tišine
I donji dio pidžame koji mi se držao za bokove kao da mu život ovisi o tome

I jedan grad s kojim ništa nemam
Zapravo, čitav jedan oveći otok država
I on rekao je da će zima ovaj put doći malo kasnije
I neka te to, draga, ne brine,
Ove godine imat ćeš ruke više da ih voliš i da te vole

A ja sam pjevušila
Dvije ili četiri
I smiješila se nadolazećem snijegu

…Pričat ćemo da je bilo neizvjesno
Reci mi
Da je bilo neizvjesno
Ali da smo vjerovali

13

ponedjeljak

siječanj

2014

A (ja tebe) ni manje

Kako to ide? Više te ne volim. Istrgaš list iz rokovnika? Otkineš stranicu iz bloka? Ili okreneš zadnju stranu letka za dostavu hrane za one bez vremena ili volje?

Predaješ fiziku u matematičkoj gimnaziji pa ispišeš crvenom kemijskom jer ti je ionako u ruci dok ispravljaš pismene ispite?

Ili radiš crnobijele slike kistom pa ispisuješ umjesto signature u kut, ispred datuma, dok te smeta svaka greška na krivo preslikanim fasadama. Djelo Umjetničke Slobode, Više te ne volim, 22.12.2013.

Preživjeli smo smak svijeta, dobili dvoje djece, naslijedili kuću od tvojih staraca, djeca su izašla iz puberteta, a ja, pa… više te ne volim. Ugodan dan, ne zauvijek tvoj taj i taj.

Jučer si na odmoru kupila komad pizze i dvije žvake. Jednu si dala Ivani, drugom si pravila balone, mene 'ko šljivi, više te ne volim.

Razboljela si se prije sedam godina, nijednom lijeku nisi dala da ti bude spas, ostavila si mi psa i hipoteku na stanu, htio sam s tobom u Italiju za petu godišnjicu braka, tebe nema, platio sam spomenik, zatvaram vrata za svima pa plačem kao nikad, idi kad nema te, više te ne volim.

Čuj, znam da je nezgodan trenutak i da si sad kod svojih, ali pokušavam ti ovo već tjednima reći, moram sada, ne mogu više, zaljubila sam se i, odlazim, više te ne volim.

Češeš se po podlaktici pa prođeš prstima kroz bradu pa po zatiljku, podigneš času sa stola, iskapiš rakiju, jer, rakija se tako pije ako je već ne piješ iz boce, pa se zapiljiš u zlatni okvir na zidu u kojemu je stara slika Hvara, tamo si se rodio, davne, tisuću devetsto i ne zna se točno da li ove ili one, pa gledaš sliku Hvara, vrtiš čep, spustiš pogled, naliješ, iskapiš, i objasniš Anđi da je više ne voliš. Više te ne volim.

Čekaš da ti da još jedan keks. Bas ti se jede keks, a mama ti je stavila samo jabuku u ruksak za nakon jela, i čekaš da ti da keksić. Ti si njemu dala bombone kad ti je bio rođendan, a on uzme po dvije, po tri, po četiri napolitanke i nagura ih u usta dok mu se ne izobliče obrazi od tih finih napolitanki. I onda uzima zadnju napolitanku u od čokolade zamazane prste, jednako zamazane kao brada, pa juri od tebe, kašlje punih usta, trči oko stola, čeka da mu se smekšaju napolitanke, samo malo, tek toliko da uspije i zadnju pojesti, a ti zaokreneš smjer i trčiš oko stola, prema njemu, i on zastaje i, ti zastaješ jer vidiš kako podiže ruku i, smazao je i zadnji keks i to je to. Reći ćeš mami kad dođe po tebe da više nemaš simpatiju. Njemu ćeš reći više te ne volim i sutra doci u vrtić sa slatkišima. I nećeš mu nijedan dati.

Oborenih lica, u četiri oka, nakon šest mjeseci svađa i rasprava, nakon šamara, nakon riječi koje nećeš ponoviti nikome, jer, nikome nećeš reći, jer, sramota je i, uopće, što da im kažeš? Da te vrijeđao? Nakon šest mjeseci i jednog možda cak i zasluženog šamara, oborenih lica, za istim stolom, natječete se tko će koga kasnije ostaviti, on tebe zbog alimentacije ili ti njega zbog ljubavi, tko će koga kasnije. I, tamo negdje usput, između njegove dvadeset i šeste i dvadeset i osme rečenice, reći će više te ne volim. I nastaviti s tom ne znaš kojom da ne zna kako je došlo do ovoga. A ti ćeš plakati tugu u liniju života i onu ljubavi, jer, odjednom, kao da više ničemu ne služi, ni jedna ni druga. Više te ne volim.

Šutjet ćeš o tome previše tjedana, o tome kako ti nude posao tamo negdje na drugom kraju svijeta, bolju, pet puta bolju plaću, i, tamo te nitko neće htjeti pretvoriti u majku, tamo nećeš morati zalijevati cvijeće koje si dobila i nećeš peglati košulje, nećeš gledati za doručak kako se ne uklapaš u snove o kojima se nikad nije ni pričalo. I jedan dan ćeš mu, u elegantnim hlačama i bluzi, još u kožnim cipelama i s velikom torbom u ruci reći da morate pričati, objasniti da si dala otkaz i prihvatila drugi posao, i našla odvjetnika i, reći ćeš mu više te ne volim.

Kako se to kaže? Kako to ide (preko usana)? Kako (se kotrlja s jezika)? Kako (udara u zube)? Udara u zube. Kako (steže grkljan)? Steže grkljan. Kako (zabija šaku u želudac)? Zabija šaku u želudac. Kako (cijedi vodu kroz oči)? Cijedi vodu kroz oči. Kako (te to iskapi)? Kako (reci mi)? Cijedi. Steže. Udara. Iskapi.

12

nedjelja

siječanj

2014

"You're crazy and I'm out of my mind"

(- i onda?
- onda ništa.
- ništa ništa?
- baš ništa.

- pa, šta si rekla?
- ubij nepar

- i to je bilo to?
- to je bilo to.

- je li boljelo?
- pojma nemaš.
- koji dio najviše?

- onaj oštri rez kroz samoću.)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>