23

četvrtak

listopad

2014

Radna verzija.

Želim ti objasniti kako sam počela. Otkud je krenulo. Želim ti reći da je gaža propala jer se vlasnik napio i bacio dvije barske sjedalice prema konobaru, da je to rizik nepoznatih bendova. Nema tu naknade štete i besplatnog meda za glasnice. Kad se vlasnik napije i gaža otpadne, pakiraš instrumente, gasiš mikrofon da se njegove psovke ne čuju još glasnije i da odlazak bude tih. Znaš? Tih, onako, priseban kako to ne priliči ljudima, ali priliči koracima.

Želim ti objasniti kako sam se raspala kao vaza od stakla, kako se moja metalna baza života svinula i nakrivila me. U svjetlu tadašnjih događaja - kako je zamrla u meni bezbrižnost, kako sam ušutjela, kako sam raspala čitav jedan savršeno malen i neznatan bend, kosi odrezala komad svog života, uklonila dokaze kako je nekad bilo biti ja, pa u obližnjem salonu ne toliko popravljala štetu koliko dala usavršiti suvisle krajeve i odbaciti repove. A onda sam trebala i tebe pokositi. Jer trava najbolje miriše kad se pokosi i najljepše raste kad je čovjek poravna. Mislila sam ispeglati stvari. A zapravo…

Želim ti vrisnuti razloge, ali umjesto da glasom barem oponašam vlastite misli, ponavljam i ponavljam kako mi nije ništa. Kako sam dobro prošla. Kako sam živu glavu izvukla strahom. Kad sam te šutjela. Kad sam ti zanijekala.
I eto ti razlog zašto ne pišem pjesme. Mogla bih ih otpjevati. A ništa me više ne straši od toga. Da doznaš da znam. Da sam vidjela svojim očima. I iskopala kostur iz ormara. Pa ga radije obilazim. Ne gledam ga ujutro dok ustajem iz kreveta, kako leži nasred madraca. Ne gledam ga kako skače i zavija ispred televizora. Ne gledam kako me čeka kraj vrata. Zaobilazim ga. I tebe. I štedim glasnice kao zadnju liniju obrane.

<< Arhiva >>